fbpx

Malo putovanje kočijama kroz džunglu

Tražila sam valjan prevod na engleski one naše narodne „Vuk dlaku menja ali ćud nikada“. Ili neku njenu varijantu na engleskom. I našla sam jednu bez vuka: „A leopard never changes its spots“. Kad sam, međutim, krenula da je u primeru navedem, nešto mi je škripucnulo, kao da poređenje nije sasvim dobro podmazano. Jer, šta ako grešim?

Ni vukovi ni leopardi

Kad god uzmem daljinski u ruke, štrecnem se žestoko. Naime, jedina devojčica koja me baš namučila u detinjstvu bila je jedna Neću-reći-kako-se-zove. I zaista nisam očekivala da ću dočekati da vidim da je stvorenjce koje je onako uživalo u tome da bez razloga kinji i ponižava izraslo u nekoga ko ljudima daje savete kako da žive ili posluju. A eto jeste. Danas se ta Da-ne-kažem-kako-se-zove bavi coachingom i to vrlo uspešno. A šta je potrebno da bi neko bio dobar coach, je li obavezno da ste usput i saosećajno i toplo biće ili je to posao koji, kao i skoro svaki drugi, prosto naučiš da radiš, to ne znam. Pretpostavljam da negde mora da gori bar plamičak talenta.

Da se ljudi, međutim, menjaju, to znam. Iz sopstvenog primera.

Zato što su ljudi malo više nego vukovi i leopardi. A ovaj naš svet je ipak nešto drukčiji od šume i džungle.

I nije loše kad u njemu ima nekog ko bi vam usput izglancao poneki putokaz, da se ne biste gubili na baš svakom koraku. Verujem da je to posao roditelja, profesora, starije braće, prijatelja, mentora, čudnih stričeva, slučajnih saputnika u vozovima, i da može da bude i posao coach-a.

A pošto je naš posao nešto drugo, hajde da vidimo kako bismo mi tu reč pojasnili na srpskom, i da li je njen prevod sa engleskog uopšte moguć. To each his own. Svakom svoje.

Malo putovanje kočijama kroz džunglu

Kočijašu hajd’ na čašu

Bejaše, naime, jedna varoš u Mađarskoj, koja se zvala Kocs, a tako se i danas zove, i eno je na istom mestu. Retko, međutim, njenim širokim šorovima i dalje kloparaju seoska kola sa konjskom zapregom, kao u vreme koje nas ovde zanima, a to je XV vek. Osim na gradskom grbu, gde, uz crveno-bele štrafte koje treba da evociraju slavnu heraldičku prošlost dinastije Árpád, pored gustorunog ovna još uvek dremaju jedne kočije.

Kočije iz Kocs-a su ime svog grada prošetale gotovo svakim evropskim jezikom, šireći tako skromnu slavu oranica, pašnjaka i roda na krovovima te malene varoši.  Prve dvoprežne kočije, kola sa konjskom zapregom, sa pokretnim krovom i namenjena prevozu putnika, nastale su u ovom gradu. Mađarski kralj Ferdinand I posebno je voleo da krcka duge kraljevske dane putujući u njima, pa je on lično na udobnu vožnju najpre navadio evropski nobles. Razjuriše se kočije brzo po celoj Evropi. I svuda se slično nazvaše. Njihova slava će izbledeti tek kad dođu automobili.

Etimologijom truckajući

Kako su tačno iz pitome ravnice kočije ušle u profesionalni sport, pa i u govor ragbi zvezda u tinejdžerskim američkim filmovima treće klase koji svog trenera zovu coach? Ili bilo gde drugo gde imamo nekog coach-a i coaching? I ima li to kakve veze s našim kaučem u dnevnoj sobi?

Već u XIX veku, u američkom engleskom, reč coach se koristila u železnici, za putničke vagone.

Otprilike istovremeno (etimološki rečnik kaže od 1830.), na Oksfordu, u slengu koji su koristili tamošnji đaci, lični tutor koji bi „prenosio“ studenta kroz neko polje studija postao je coach. Tridesetak godina kasnije, u sličnom, prenesenom značenju, reč počinje da se koristi i za sportskog trenera.

A danas?

Ovaj kauč, na primer, na kome se najčešće može pronaći daljinski, starofrancuskog je porekla, od glagola coucher (leći). Slično se piše – couch, ali i sasvim različito izgovara.

A onaj coach kog možemo videti na televiziji ili o kojem čitamo u novinama, poreklom iz daleke mađarske nizije, nakon što se kultivisao na Oxfordu i očvrsnuo u sportu, rešio je da se oproba i na polju ličnog i profesionalnog razvoja.

Coachevi vole svoju reč coaching i ne prevode je, pa to nećemo uraditi ni mi. Hteli smo samo da je malo rasvetlimo. I pod etimološkim svetlom zaista deluje jasnije: coach je onaj ko će vas preneti kada negde zapnete. Ili vas prevesti preko nekog kaljavog dela puta. U životu ili u poslovanju, ili oboje, na onim mestima gde se ta dva velika putovanja ukrštaju. A sve čime se usput bave, to vam je coaching.

Zamislite, na primer, da ste se izgubili nadomak neke srednjeevropske varoši XVII veka, pada mrak, počinje kiša, a vi tražite kočijaša. E pa tako nešto.

 

Lena Kamenov

Share on facebook
Share on Facebook
Share on twitter
Share on Twitter
Share on linkedin
Share on Linkdin
Share on pinterest
Share on Pinterest