fbpx

Hendlova sonata za klavir i kancelariju

Ko zna koliko ima kancelarija na ovom svetu! I sve su, normalno, različite. Ali sve su negde i iste – u svim kancelarijama sveta jako se mnogo kuca i prekucava, govori, reči se nemilice troše. Taj naročiti kancelarijski jezik je moguće prepoznati u stotinu jezika. A brzo se i nauči. Odskora se zakitio i sa nešto engleskih reči koje su, izgleda, postale nezamenljive. I kako se u kancelariji nekad uglavnom direktorovalo i upravljalo, tu i tamo razmišljalo, radilo na svom referatu, pa se to i dan-danas zbiva u kancelarijama starinskog tipa, tako se u svakoj iole apdejtovanoj kancelariji sad povazdan menadžeriše, brifuje, brejnstormuje, prezentuje. Prekardašeni dedlajnovi se ne praštaju, i sve što se radi mora da se radi brzo: ako se traži bilo šta, recimo reč, bolje da je nađemo odmah i smesta. A zatreba li nam, na primer, prevod sa engleskog na srpski, pošto nemamo mnogo vremena – autsorsovaćemo nekom.

(Osim ako nam na rapolaganju ne stoji dežurni mučenik kojeg izrabljujemo za svaki prevod jer ga je u životu zadesilo to da zna nešto engleskog. Onda će on da prevodi, hteo-ne-hteo, i sastaviće nekad možda i žitije dežurnog kancelarijskog prevodioca. Ali to je već druga priča.)

Tamo gde se radi puno ali ustaljeno, gde se obavi dosta zadataka, ali takvih da svi liče jedan na drugog kao medenjak medenjaku, i gde većina tih zadataka ostane ista godinama – a administracija i kancelarije su lep primer za to – reči postanu pomalo ustajale. Ko je imalo radio u kancelariji, osetio je kako vremenom počne da misli i govori na taj jedan izvestan način kao i svi oko njega. Prikradu nam se reči koje svi koriste, pa malo po malo – sa njima i misli. Nismo ni razmislili kako treba, a već ćemo od sebe čuti iste one fraze koje nas kod šefa nerviraju.

Na primer, ne jednom su nam u kancelariji zapovedili da nešto hendlujemo. Time su nam hteli reći da se nečim pozabavimo izvesno vreme i nađemo neko rešenje. Ili da, jednostavno, sednemo i rešimo nešto smesta. Ili da s nečim izađemo na kraj. Da se poduhvatimo nekog posla. Da se s njim uhvatimo u koštac. Prosto rečeno, da se na nešto odmah bacimo.

I mi smo ishendlovali. Dali smo se na posao. Odgovorili zadatku. Našli smo rešenje. Uspeli da se izborimo sa nekom zahtevnom situacijom.

I nismo potrošili mnogo reči. Samo tu jednu, tuđu.

Tuđe reči su, same po sebi, zdrave, jer bi bez pozajmljenica svaki jezik pre ili kasnije sasvim okoštao, i brzo bi mu zafalilo reči za svet oko njega. Znamo i sami, svaki put kad softver zabaguje, da nijedan prevod na srpski to ne bi ubojitije rekao.

Problem je što kad mnogo raznih reči svedemo na jednu jedinu, koja će nam od sad pa do kraja vremena služiti za sve i svašta, onih mnogo reči kojima se nešto može reći tako da se lakše i lepše razume, odoše u nepovrat, a ta jedna i jedina sasvim se obesmisli. I, mic po mic, sa rečima odoše i misli, pa taj jezik kojim svakog dana govorimo sa svojim kolegama, ostade siromašan kao crkveni miš. To je jezik kojim pričamo osam ili deset sati svakog dana, a od onih četiri ili šest budnih sati koje provedemo sa porodicom i prijateljima – barem sat ili dva naglabamo o poslu. I tako dobar deo života.

Nemojte mi preterano verovati na reč, jer sva iskustva su drugačija, ali čini mi se – što nam je bogatiji jezik, bogatiji je i način na koji živimo svoj život. Ili bar način na koji mislimo i govorimo o njemu. I premda su najdragocenija ona iskustva koja se ne mogu ni ispričati – život se uglavnom sastoji od onih svakodnevnih događaja, koji se zbivaju, pričaju i prepričavaju. Dakle, od jezika. U tom smislu, svi smo mi prevodioci, koji svakog dana prevode događaje na ovaj naš ljudski jezik. I što smo bolji u tome, bolje su i priče koje imamo da ispričamo.

Zato je i pametnije i lepše nečemu na vreme stati na rep, nego kasnije hendlovati.

Just sayin’.

 

Lena Kamenov

Share on facebook
Share on Facebook
Share on twitter
Share on Twitter
Share on linkedin
Share on Linkdin
Share on pinterest
Share on Pinterest